KEMIJSKI RJEČNIK
titanij → titanium
Titanij je 1791. godine otkrio William Gregor (Engleska). Dobio ime prema Titanima sinovima Geje, božice Zemlje iz grčke mitologije. To je srebrni, sjajni, tvrdi metal. Pri visokoj temperaturi gori na zraku. Prilikom zagrijavanja lako se spaja i s ugljikom, i s kisikom, i s dušikom. Izložena površina se presvuče oksidnim filmom. Ne reagira s lužinama niti s hladnim kiselinama, osim fluoridne. Vruće kiseline ga otapaju. Titanij je deveti element po rasprostranjenosti u Zemljinoj kori ali se malo gdje nalazi koncentriran u većim količinama. Glavne titanijeve rude su ilmenit (FeTiO3) i rutil (TiO2). Ima malu gustoću a veliku tvrdoću i korozijsku otpornost, pa se upotrebljava u vojnoj industriji za proizvodnju supersoničnih aviona i za izradu specijalnih aparata za kemijsku industriju.
troposfera → troposphere
Troposfera je najniži dio Zemljine atmosfere koji se proteže od 10 km do 15 km iznad površine. Karakteriziran je smanjenjem temperature s porastom visine. Točna visina odstupa ovisno o geografskoj širini i sezoni.
vanadij → vanadium
Vanadij je 1801. godine otkrio A. M. del Rio (Španjolska) te ponovo otkrio Nils Sefstrom (Švedska) 1830. Ime je dobio po skandinavskoj boginji ljepote Vanadis zbog obojenosti njegovih spojeva. To je mekani, sjajni, srebrni metal na čijoj se izloženoj površini formira oksidni film. Otporan je na koroziju, lužine, kloridnu i sulfatnu kiselinu. Reagira s koncentriranim kiselinama, a zagrijan iznad 660 °C brzo oksidira. Nadražuje kožu i oči. Vanadij je prilično rasprostranjen u Zemljinoj kori. Dobiva se iz sulfidnih ruda (V2S3 i V2S5), karnotita (K(UO2)2(VO4)2) i vanadinita (Pb5(VO4)3Cl). Oko 80 % proizvodnje vanadija upotrebljava se za legiranje čelika kojem povećava elastičnost, žilavost i tvrdoću. Takav čelik je otporan na koroziju a služi za izradu brzoreznih alata. Također se upotrebljava u legurama titanija i aluminija.
tvrdoća vode → water hardness
Tvrdoća vode potječe od otopljenih soli kalcija i magnezija. Kalcij i magnezij nalaze se u prirodnim vodama u obliku hidrogenkarbonata, sulfata, klorida ili nitrata. Ove soli su štetne u vodama jer reagiraju sa sapunima, stvarajući netopive spojeve, a uz to se i talože na zagrijanim površinama kotlova i cijevi.
Prolazna tvrdoća, koju čine hidrogenkarbonati kalcija i magnezija, može se ukloniti zagrijavanjem vode duže vrijeme pri 90 °C do 100 °C, pri čemu se hidrogenkarbonat raspada na karbonat, ugljikov dioksid i vodu:
Stalnu tvrdoću čine pretežno sulfati, kloridi i nitrati kalcija i magnezija. Ona se ne može ukloniti zagrijavanjem vode na temperaturu vrenja. Ukupna tvrdoća jednaka je zbroju prolazne i stalne tvrdoće. Prolaznu tvrdoću čini karbonatna tvrdoća (hidrogenkarbonati), a stalnu nekarbonatna tvrdoća.
Tvrdoća vode izražava se u njemačkim, engleskim ili francuskim stupnjevima ili u mg CaCO3 u 1 dm3 vode.
| Klasifikacija voda | |
|---|---|
| Tvrdoća | Koncentracija kalcijevog karbonata (mg/L) |
| Meka voda | 0 to 75 |
| Srednje tvrda voda | 75 to 150 |
| Tvrda voda | 150 to 300 |
| Jako tvrda voda | over 300 |
itrij → yttrium
Itrij je 1843. godine otkrio Carl Gustaf Mosander (Švedska). Ime je dobio po švedskom selu Ytterby gdje je pronađen mineral gadolinit iz kojeg je prvi put izdvojen. To je mekani, srebrno bijeli metal čija se izložena površina prekrije oksidnim filmom. Smješta se u skupinu metala rijetkih zemalja skupa s lantanoidima. Lako reagira s kisikom iz vode dajući vodik. Prah je zapaljiv. Dobiva se iz ksenotima (YPO4), gadolinita (Y, Ce, Cr, Be, Fe silikat) i euksenita (sadrži Y, Ce, Er, Nb, Ti, U). Koristi se kod izrade TV-prijemnika u boji.
cink → zinc
Cink je 1746. godine otkrio Andreas Marggraf (Njemačka). Ime mu dolazi od njemačke riječi zinke što znači zubac zbog pojavljivanja cinkovog karbonata u rudama zupčastog oblika. To je plavkasto-bijeli metal koji je na sobnim temperaturama krt ali postaje kovak kada se zagrije pri 100 °C do 150 °C. Otapa se u lužinama i kiselinama. Na zraku je stabilan jer mu na površini nastane sloj oksida koji ga štiti od dalje korozije. Gori na zraku kada se zagrije do crvenog žara. Burno reagira s oksidansima. Cinka u Zemljinoj kori ima oko sto puta više nego bakra. Glavne rude su mu sfalerit (ZnS) i smitsonit (ZnCO3). Glavna namjena cinka je zaštita željeza i čelika (pocinčano željezo). To se postiže umakanjem očišćenog željeza u talinu cinka. Cink štiti željezo i kad se obloga ošteti. Upotrebljava se za dobivanje različitih legura kao što je mjed (legura cinka i bakra) i kao anoda u galvanskim člancima (baterijama).
cirkonij → zirconium
Cirkonij je 1789. godine otkrio Martin Heinrich Klaproth (Njemačka). Ime mu potječe od sirijske riječi zargun za zlatnu boju. To je sjajni, tvrdi, srebrni metal na čijoj se izloženoj površini stvara oksidni film. Prilikom zagrijavanja lako se spaja i s ugljikom, i s kisikom, i s dušikom. Metalni prah se sam zapali na zraku, naročito na povišenim temperaturama. Otporan je na koroziju, lužine i kiseline. Glavne su mu rude cirkon (ZrSiO4) i badelit (ZrO2). Slabo apsorbira neutrone pa se upotrebljava kao obloga gorivih elemenata u nuklearnom reaktoru. Nuklearne elektrane troše preko 90 % proizvodnje cirkonija. Koristi se za proizvodnju poludragog kamenja, supervodiča, pri proizvodnji stakla i keramike, kao i za uklanjanje tragova kisika i dušika iz vakuum cijevi.
Citiranje ove stranice:
Generalić, Eni. "Napetost površine." Englesko-hrvatski kemijski rječnik & glosar. 29 June 2022. KTF-Split. {Datum pristupa}. <https://glossary.periodni.com>.
Hrvatski