Talij je 1861. godine otkrio Sir William Crookes (Engleska). Ime je dobio od grčke riječi thallos što znači propupala grančica zbog karakteristične zelene linije u atomskom spektru. To je srebrno sivi, veoma mekani metal koji se može rezati nožem. Oksidira na zraku pa se čuva u petroleju. Otapa se u svim kiselinama. Talij je otrovan za ljude i životinje. Nekad se upotrebljavao za uništavanje glodavaca i insekata ali je to napušteno zbog posrednog trovanja divljih životinja i ptica. Spojevi su visoko toksični ako se unesu u organizam, a naročito su opasni zbog svog kumulativnog efekta. Talij se nigdje ne javlja u većim količinama. Dobiva se kao nusproizvod prerade sulfidnih ruda cinka, olova, željeza i bakra. Najviše se upotrebljava u elektronici, za proizvodnju posebnog optičkog stakla s velikim indeksom loma i infracrvenih detektora.
Kositar je poznat od davnih vremena (~2000. godine prije Krista). Rimljani su ga zvali stagnum od čega je nastao latinski naziv stannum. Naziv kositar dolazi od grčkog naziva za mineral kasiterit (SnO2) - kassiteros. To je srebrno bijeli, mekani, elastični metal čija se izložena površina prevuče zaštitnim oksidnim filmom. Stabilan je na zraku i u vodi. Topljiv je u kiselinama i lužinama. Organski spojevi kositra mogu biti jako toksični. Najvažnije rude kositra su kasiterit (SnO2), stanit (Cu2FeSnS4) i tealit (PbZnSnS2). Zbog svoje stabilnosti na zraku upotrebljava se kao zaštitna prevlaka na mnogim metalima, osobito željezu (bijeli lim). Vrlo važna primjena kositra je za dobivanje legura (bronca, bijele ležajne kovine, legura za lemljenje).
Titanij je 1791. godine otkrio William Gregor (Engleska). Dobio ime prema Titanima sinovima Geje, božice Zemlje iz grčke mitologije. To je srebrni, sjajni, tvrdi metal. Pri visokoj temperaturi gori na zraku. Prilikom zagrijavanja lako se spaja i s ugljikom, i s kisikom, i s dušikom. Izložena površina se presvuče oksidnim filmom. Ne reagira s lužinama niti s hladnim kiselinama, osim fluoridne. Vruće kiseline ga otapaju. Titanij je deveti element po rasprostranjenosti u Zemljinoj kori ali se malo gdje nalazi koncentriran u većim količinama. Glavne titanijeve rude su ilmenit (FeTiO3) i rutil (TiO2). Ima malu gustoću a veliku tvrdoću i korozijsku otpornost, pa se upotrebljava u vojnoj industriji za proizvodnju supersoničnih aviona i za izradu specijalnih aparata za kemijsku industriju.
Volfram su 1783. godine otkrili braća Fausto i Juan Jose de Elhuyar (Španjolska). Ime je dobio po mineralu volframitu. Nastalo je od njemačkog prijevoda latinskog naziva volframove rude lupi spuma što znači vučja pjena. To je sjajni, vrlo tvrdi, srebrno bijeli metal. Dobiva se u obliku sivog praha. Čisti metal može se pilati, kovati i izvlačiti, ali ako je onečišćen onda je jako krt. Otporan je na djelovanje kisika iz zraka. Kiseline i lužine ga ne otapaju. Otapa se tek u rastaljenim lužinama. U Zemljinoj kori ima ga otprilike sto puta manja od kroma. Glavne rude volframa su volframit ((Fe, Mn)WO4), šelit (CaWO4), ferberit (FeWO4) i huebnerit (MnWO4). Oko 90 % proizvodnje volframa upotrebljava se u metalurgiji. Čelik legiran s volframom zadržava tvrdoću na visokim temperaturama pa se upotrebljava za izradu brzoreznih alata. Metalni prah izvlači se u fine žice od kojih se proizvode žarne niti u električnim žaruljama.
Uranij je 1789. godine otkrio Martin Heinrich Klaproth (Njemačka). Ime je dobio po planetu Uranu. To je srebrni, savitljivi i kovki metal. Potamni na zraku. Reagira s vodenom parom, a uranijev prah reagira i s vodom. Lako se otapa u kiselinama, osim u nitratnoj koja ga čini pasivnim. Otporan je na lužine. Uranij je radioaktivni element koji je visoko radiotoksičan i kancerogen. Spojevi su mu visoko toksični i imaju kumulativni efekt. Najvažnije rude uranija su uranijev smolinac ili uranit (U3O8), karnotit (K2O·2U2O3·V2O5·3H2O) i tobernit (Cu(UO2)2P2O8·12H2O). Glavna primjena mu je kao nuklearno gorivo pri čemu uranij-235 služi kao direktni fisijski materijal a uranij-238 služi kao sirovina za dobivanje plutonija-239 koji opet služi kao fisijski materijal.
Vanadij je 1801. godine otkrio A. M. del Rio (Španjolska) te ponovo otkrio Nils Sefstrom (Švedska) 1830. Ime je dobio po skandinavskoj boginji ljepote Vanadis zbog obojenosti njegovih spojeva. To je mekani, sjajni, srebrni metal na čijoj se izloženoj površini formira oksidni film. Otporan je na koroziju, lužine, kloridnu i sulfatnu kiselinu. Reagira s koncentriranim kiselinama, a zagrijan iznad 660 °C brzo oksidira. Nadražuje kožu i oči. Vanadij je prilično rasprostranjen u Zemljinoj kori. Dobiva se iz sulfidnih ruda (V2S3 i V2S5), karnotita (K(UO2)2(VO4)2) i vanadinita (Pb5(VO4)3Cl). Oko 80 % proizvodnje vanadija upotrebljava se za legiranje čelika kojem povećava elastičnost, žilavost i tvrdoću. Takav čelik je otporan na koroziju a služi za izradu brzoreznih alata. Također se upotrebljava u legurama titanija i aluminija.
Cink je 1746. godine otkrio Andreas Marggraf (Njemačka). Ime mu dolazi od njemačke riječi zinke što znači zubac zbog pojavljivanja cinkovog karbonata u rudama zupčastog oblika. To je plavkasto-bijeli metal koji je na sobnim temperaturama krt ali postaje kovak kada se zagrije pri 100 °C do 150 °C. Otapa se u lužinama i kiselinama. Na zraku je stabilan jer mu na površini nastane sloj oksida koji ga štiti od dalje korozije. Gori na zraku kada se zagrije do crvenog žara. Burno reagira s oksidansima. Cinka u Zemljinoj kori ima oko sto puta više nego bakra. Glavne rude su mu sfalerit (ZnS) i smitsonit (ZnCO3). Glavna namjena cinka je zaštita željeza i čelika (pocinčano željezo). To se postiže umakanjem očišćenog željeza u talinu cinka. Cink štiti željezo i kad se obloga ošteti. Upotrebljava se za dobivanje različitih legura kao što je mjed (legura cinka i bakra) i kao anoda u galvanskim člancima (baterijama).
Cirkonij je 1789. godine otkrio Martin Heinrich Klaproth (Njemačka). Ime mu potječe od sirijske riječi zargun za zlatnu boju. To je sjajni, tvrdi, srebrni metal na čijoj se izloženoj površini stvara oksidni film. Prilikom zagrijavanja lako se spaja i s ugljikom, i s kisikom, i s dušikom. Metalni prah se sam zapali na zraku, naročito na povišenim temperaturama. Otporan je na koroziju, lužine i kiseline. Glavne su mu rude cirkon (ZrSiO4) i badelit (ZrO2). Slabo apsorbira neutrone pa se upotrebljava kao obloga gorivih elemenata u nuklearnom reaktoru. Nuklearne elektrane troše preko 90 % proizvodnje cirkonija. Koristi se za proizvodnju poludragog kamenja, supervodiča, pri proizvodnji stakla i keramike, kao i za uklanjanje tragova kisika i dušika iz vakuum cijevi.
Generalić, Eni. "Ruda." Englesko-hrvatski kemijski rječnik & glosar. 29 June 2022. KTF-Split. {Datum pristupa}. <https://glossary.periodni.com>.
Glosar
Periodni sustav